Airbeletrina,
8. oktober
―
Prije nekoliko dana bili smo u Novoj Gorici. Prijatelj nas je odveo do Rafutskog parka, mjesta na samoj granici dviju država. Danas, ta granica skoro da je i nevidljiva, ili nije nevidljiva nego se doima poput prelijevanja boja na akvarelu, tako da se Slovenija postepeno pretapa u Italiju, ali nekad je, u ona vremena u kojima se rađala naša imaginacija, u Jugoslaviji, to bila granica svjetova, granica dva međusobno sukobljena načina života. Tada je zapušteni Rafutski park, i u njemu vila Rafut, u kojoj se nalazio Higijenski zavod, bio mjesto s kojim završava Jugoslavija. Gore je, iznad zavoda, još bio čuveni Franjevački samostan Kostanjevica, i u njemu Bourbonska grobnica, u kojemu leži pretposljednji francuski kralj Karlo X, s obitelji i jednim ministrom, i čeka čas uskrsnuća svojega, ali nas se, djecu svoga vremena, ipak mnogo više ticao Higijenski zavod.
Vila Rafut (Foto: Miljenko Jergović)
Prvo što sam vidio kada sam se našao pred ulazom u park bilo mi je poznato i blisko. Arhitektura ulazne porte, ti oblici i ornamenti, dio su moje ponešto komplicirane zavičajne slike svijeta. I naravno da sam osjetio neku posebnu dragost, kakvu, uostalom, osjećam i prema Antonu Laščaku, Lasciac Beyu, ili Laščak-begu, koji je tu, na ovome mjestu, u svom zavičaju, nesvjestan onog što će mu još donijeti život i što će mu u tom životu oduzeti velika povijest, odlučio sagraditi vilu.
Anton Laščak rodio se u slovenskoj goriškoj obitelji, arhitekturu je studirao u Beču, ali je po svojoj kulturnoj i nacionalnoj pripadnosti bio Talijan i Furlan. Slovenski je, kažu, javno govorio, nije ga se sramio, ali Slovenac nije bio. Moj djed Franjo Rejc bio je desetogodišnjak u Tolminu kada je Laščak kupio posjed na Pristavi, na južnim obroncima Kostanjevice, da tu gradi vilu, s prostranim parkom, u kojoj će, kako je Laščak zamišljao kao ugledni pedesetogodišnjak, dočekivati starost. On će, Franjo Rejc, premda sličnog podrijetla kao Laščak, cijeloga života ostati uvjereni Slo